~silent and screams~

Vratila sam se svom malom i gotovo zaboravljenom ispušnom ventilu.

Pretući ću optimista u sebi.Derište jedno!

Gledam jednu fotografiju...šajni hepi pipl.Nas 4.Moje tri najajbolje frendice i ja.
Bio je to svakodnevni prizor.Nekada,ne tako davno kao što se čini.
Sada moram čekat vikend i onda ćemo se tek možda vidjeti.



Danas sumnjam u...zašto nabrajati?Sumnjam u Sve.Jer Sve gubi smisao.

Imam brend nju post.
I brend nju depresivni dizajn.
I brend nju frazu koja glasi:brend nju.
A imat ću i brend nju box.
Imam brend nju potrebu za postom.
I apsolutno ništa više za napisat.

Zato ostavljam slike:

Dakle,praznici...koji nas napuštaju(đubrad jedna!).Hau woz it?

Pa..
Bila sam doma pa je bilo loše
Bila sam doma pa je bilo dobro
Bila sam na moru pa je bilo loše
Bila sam na moru pa je bilo dobro
Bila sam doma pa je bilo dobro
Bila sam doma pa je bilo loše...jer mi je frizerka zajebala kosu

Grlil smo se na starom mjestu
Mjestu gdje smo zajedno sanjali
Ponovno smo stajali na starome uglu
Ali ovaj put smo plakali
Tekle su suze,uspomene,obećanja
Jer je došao trenutak rastanka
Odavde kreću nepoznata putovanja
Stajala sam u njihovu zagrljaju
Na dobrome,starome mjestu
Gdje putevi nam se rastavljaju


Prekosutra počinje srednja.Već?To bi bilo vrijeme da si poslušam Wind of change.
Ta pjesma se uvijek nađe u pravom/krivom mjestu u pravo/krivo vrijeme.

Na pola puta između raja i pakla
Na granici noći i dana

Tamo gdje blijedi sjaj
I plešu mrtve balerine
Na odjeke polomljenih nota

Tamo gdje su brutalni anđeli
I sviraju violine
Najslađi zvuk

Tamo negdje u sredini priče
Odlazim
I susrećem te



Upisala sam se jutros u xviii.gimnaziju,nakon dugog premišljanja!

Ljeto je započelo začuđujuće dobro.A s obzirom da je prošao jedan predobar tjedan(mogla bi izuzeti jedan donekle propali tulum),da ne bi slučajno još koji bio takav odoše svi danas na more.A ja čekam 11.7...

Dakle,nemam me petnaestog,na svoj rođendan pa,pravimo se da već imam petnaest godina.
Vaauuu...I'm big now.
Sad bi kao trebala biti nešto zrelija od sedmogodišnjakinje i napisati nešto pametno kao da mi je petnaest?
Možda se 15.7.2008.probudim pametna i zrela.

P.S.budem kasnije umetnula koju fotkicu s rođendana.

Mislila sam da mi ništa neće faliti na kraju osnovne osim par ljudi koje ću viđati preko ljeta.Jedva sam dočekala...
Kada sam govorila.»Još samo 8 tjedana...»
Ma opet,malo je žalosno.Vrijeme ipak prolazi.Bilo je najbolje kaj smo uvijek od svih tih nekih idiota napravili dobru zajebanciju.Te fore će mi nedostajat.
A najviše od svih ona,njezina Senilnost,naša M...ahhhhhh

Ma nemogu reći da mi nije drago što je završio osmi razred,ako ništa drago mi je što su počeli prazinici,a opet... S nekima iz škole sam i duže od 8 godina... Više ne moram ući u iste prostorije i biti u istom okruženju. Čudno je,bilo je osam godina,a sada više nije...i mi više nismo isti razred.A u njemu sam osam godina tratila vrijeme.Bilo dobro ili loše,nezaboravno je.U prošlom postu sam pisala o tome kako je sve isto,a sada dolaze promijene.

Poslije škole je bilo predobro.Bila sam skroz mokra od polijevanja...na večer smo još išli van.Ponijela sam fotić,a na kraju nisam ništa slikala.Pričom smo odmotali film sve do prvog razreda,a Pac i ja još do vrtića.Tko bi onda rekao da ćemo jednom svi biti tako različiti,tada smo još svi bili jednaki.Kako je lijepo imati uspomene vrijedne sijećanja.Mene je strah da ih neću dovoljno skupiti...
Više mi nikada neće pozvoniti Lana da odem zajedno u školu.I nećemo u školi sresti Iru i Paulu i izgrliti se.I neće se Lana igrati s mojim starka-satom,a ja pored nje šiziti.I neće mi se Paula i Ira okretati da s Irom tračam,a da mi Pac pokazuje neku emo spiku koju si je napisala na ruku.I nećemo razgovarati na klupici.
I nećemo se poslije škole zadržavati na kraju moje ulice.I nećemo govoriti kaj nas je taj dan najviše izživciralo,pomalo se derati jedna na drugu ili pričati,a ja se neću gušiti smjehom.Možda se jednom sretnemo u tramvaju i sve to ponovimo,ali neće biti isto.
Njih tri,gore navedene će mi najviše nedostajati.Naravno falit će mi ih još.Oni dečki koji su nas fakat dobro zalili,Doroteja,Tena...dobro Franku ću još viđati u srednjoj.



Nedostajat će mi 8.B!!!



Ah,da...ispričavam se na dugom izbijanu iz blog.hr.Nešto mi nije htio objavljivati posteve i komati,a i morala sam dosta učiti.
Idem sad malo tražiti novi dizz.

Ostavljam lyricse od Scorpionsa jer me ova pjesma podsjeća na maturalac i početak osmog razreda,a i povezana je s postom.Htjela sam koji stih iz nje staviti u naslov,ali nisam odlučila koji pa evo:

Wind Of Change

I folow the Moskva
Down to Gorky Park
Listening to the wind of change
An August summer night
Soldiers passing by
Listening to the wind of change

The world is closing in
Did you ever think
That we could be so close, like brothers
The future's in the air
I can feel it everywhere
Blowing with the wind of change

Take me to the magic of the moment
On a glory night
Where the children of tomorrow dream away
in the wind of change

Walking down the street
Distant memories
Are buried in the past forever
I folow the Moskva
Down to Gorky Park
Listening to the wind of change

Take me to the magic of the moment
On a glory night
Where the children of tomorrow share their dreams
With you and me
Take me to the magic of the moment
On a glory night
Where the children of tomorrow dream away
in the wind of change

The wind of change
Blows straight into the face of time
Like a stormwind that will ring the freedom bell
For peace of mind
Let your balalaika sing
What my guitar wants to say

Take me to the magic of the moment
On a glory night
Where the children of tomorrow share their dreams
With you and me
Take me to the magic of the moment
On a glory night
Where the children of tomorrow dream away
in the wind of change

Pokušavam ne potonuti u moru kopija.
Moje je danas kopija jučer.I tonem.
Što sam dublje,manje osjećam samu sebe.
Blijedim.Bolje mi je progovoriti.
Pa neka mi voda oduzme dah.
Bolje mi je isplutati na površinu.
I biti na vrhu,mrtva.

Upozorenje!Besmislen post.
Cijelo jutro pokušavam kosu pretvoriti u nešto(?)...polijedica frizure za krizmu.Aha,u subotu je bila krizma.
Msilim da ću si počupat cijelu kosu.
A morala bi učit...kemija.
Još pet tjedana...kraj osnovne.
Ovaj post ne vodi nigdje...,samo odugovlačim.

Danas sam shvatila,sve će se moje olovke jednom slomiti.
Ja samo želim stvarati.
Zapravo mi i nije stalo srediti nepovezane misli.
Nije ni važno imaju li moje metafore smisla.
Samo da moje olovke ostavljaju ljubičaste tragove.
I slomljene olovke pišu.

Ovo je obećan post o jednoj veseloj družini.Nju čine moje tri best frendice Paula,Lana i Ira koje sam već spominjala u prijašnjim postevima(ne mogu svi frenodovi biti u «veseloj družini») i ja,ali na našim svakodnevnim čudnovato perverzinim pustolovinama nedavno se pridružili još nekoliko divnih osoba.To su Animir,Ironja ,Tristan,Atomka i Puniša,ali prije svega tu je moj Pacolav,on je duša svih nas.Duša leti,Pacoslav leti.Atomka i Puniša su nam se zadnji priključili,ali ja njih kao ni Tristana ne mogu prihvatiti za punopravne članove gore navedene skupine, jebiga...Pacoslav je tak tolerantna osoba koja je tražila da se ta trojica prihvate,a njegove se okice ne odbijaju.I morate znati da je Pacoslav zapravo Lanislav iz prošlog posta,u međuvremenu sam mu promijenila ime(duga priča).
Ma zapravo,meni smeta Tristan,to njegovo ime,ne može se nositi s ovim ostalim krasnim imenima kao Puniša ili Ironja.I tako mi s njima vodimo intelektualne razgovore,a stalno prolaze neki čudaci,blijedo nas gledaju.Mislim da te čudake zovu ...stvarni ljudi.

Ne shvaćam
I nikada neću shvatiti
Ovo je moj posljednji pokušaj

Ne shvaćam

-zašto stalno mijenjam dizajnsada sam htjela tamniju pozadinu
-zašto smo pisali nacionalne testove i zašto nismo znali tko će pisati koje predmete u nekim školama se to znalo
-zašto je prekomplicirano biti jednostavan
-zašto sve što padne,padne u najnedostupniji kut
-zašto
Paula misli da je njoj uvijek najgore
-ljudsku rasu
-ljude koji čudno gledaju kad im spomeneš zamišljenog frenda ...npr.ovaj moj frend Lanislav je baš dobar lik,trebate ga upoznati
-zašto ne mogu promijeniti avatar...stalno ga mijenjam,a uvijek onu prokletu ružu
-sebe

S vremenom mnoge će stvari biti dodane na listu.
Vjerojatno ništa neće biti izbrisano.